Kolari:

Kolarski zanat potječe iz doba kad su se krave i volovi počeli koristiti kao tegleća snaga a to je bilo ranije negoli se formiralo selo Lonja. U selu Lonji kolarstvo se javlja od početka druge polovice 19. stoljeća. U drugoj polovici 19. stoljeća spominje se kolarski majstor Janko Lukarić zvani Jankić kolar. U to vrijeme još se vjerojatno moglo naći i potpuno drvenih kola koja nisu bila okovana, a imala su još i drvene osovine. To proizlazi iz priče koje su se prenosile kako su ta drvena kola jako škriputala kad su osovine bile suhe i ugrijane pa je pri vožnji uvijek trebalo imati vode da se osovine zaliju da ne škripe.
Iza Janka Lukarića spominje se kolarski majstor Šimo Lovrić. Za njegovo vrijeme već su se radila okovana kola sa željeznim osovinama što se može zaključiti po tome da je njegov mlađi sin izučio kovački zanat. U to vrijeme već su se pojavili i konji kao tegleća snaga. Kolarskog majstora Šimu Lovrića naslijedio je njegov stariji sin također Šimo koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Poslije Prvog svjetskog rata u selu Lonji bilo je nekoliko majstora kolara:
Antun Šipuš, popularno Jankić kovačev, jer mu je otac bio kovač, cijeli svoj radni vijek proveo je baveći se kolarskim zanatom, i poljodjelstvom. Zanat je izučio redovnim naukovanjem.
Josip Dejanić sin kovača Jakova Dejanića, zanat je izučio redovnim naukovanjem. Vodio je uspješno kolarsku radionicu do Drugog svjetskog rata kada je odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen.
Nikola Zebić Šunkin, bio je izučeno kolar ali se time zanatom nije dugo bavio jer je našao unosnije zanimanje. Sa kolarskim zanimanjem prestao je 1923.godine.
Josip Zebić Jožec, bio je kolarski majstor samouk ali u svoje vrijeme u selu veoma cijenjen kao dobar stručnjak. Kolarski zanat u selu lonji potpuno je nestao 1945.godine.

Drvotokari:

Prvi drvotokari bili su kolari. Osnovni dio drvenoga kotača na kolima je središnjica kotača koja se zove glavina koja ima provrt kroz sredinu a vanjskim dijelom su u nju ugrađeni šprljci koji sa glavinom povezuju oblogu kotača. Glavina kotača ima oblik kratkog valjka i mora biti dobro centrirana što se može postići jedino tokarenjem pa se može reći da tokarski zanat potječe od kolara. Kolari su smislili uređaj za tokarenje glavina pa nakon toga nije bilo teško smisliti i tokarilicu za tokarenje sitnijih tokarskih proizvoda. Tko je imao priliku zaviriti u više kolarskih radionica starog tipa mogao je vidjeti da u njihovim tokarilicama ima različitosti a služe istoj svrsi. Svaki majstor kolar sebi je gradio tokarilicu onako kako njemu odgovara. Davni kolarski majstor u selu Lonji Šimo Lovrić imao je tokarilicu za glavine izrađenu tako da je s vanjske strane zida radionice bio smješten veliki drveni točak na osovinu koja je prolazila kroz zid u radionicu a u radionici na tu osovinu bila je smještena velika pogonska remenica koja je pogonskim remenom vezala malu remenicu tokarskog stroja. Mala remenica bila je smještena na pogonsku osovinu tokarskog stroja koja je na sebi imala uređaj za smještaj i učvršćenje predmeta za tokarenje a to je bila glavina točka. Na tom tokarskom uređaju morale su raditi dvije osobe. Jedna je osoba tjelesnom snagom pokretala zamajac ručicom koja je bila usađena u zamajac a majstor u radionici na tokarilici odgovarajućim alatom obrađivao je glavinu točka. Po uzoru na takve tokarske uređaje izrađivale su se i pokretne tokarilice na nožni pogon prvobitno drvene koje su bile pogodne za izradu sitnih i različitih to-karskih proizvoda. Brzina rotacije takvih tokarilica ovisila je o omjeru pogonskih remenica. Na takvim tokarilicama drvotokar je mogao tokariri sve kako je želio sam bez ičije pomoći.
Potreba za tokarskim proizvodima predstavljala je široku lepezu različitosti među kojima prvo mjesto pripada predilici ili kolovratu koji je gotovo cijeli izrađivan iz tokarenih dijelova pa je skladno oblikovan djelovao veoma lijepo. U tu lepezu različitosti spadaju i razni mosuri, špule, vretena za predenje i niz drugih naprava u obradi vlaknarica i izradi tkanina.
U selu Lonji između dva svjetska rata djelovao je i uspješno vodio drvotokarsku radionicu Nikola Nikolić zvani Drakslar. Bio je samouk ali vrstan drvotokarski majstor poznat i u susjednim selima. Radionicu je vodio do Drugog svjetskog rata kada je odveden u logor Jasenovac gdje je ubijen. Drvotokarstvom u manjoj mjeri bavio se i Mijo Jednačak Mišica ali kao drvotokar nije bio poznat. Njihova smrt označila je i kraj drvotokarstva u selu Lonji.

 

 

Selo Lonja /O Lonji /Povijest /Stari Zanati /Stare Slike /Običaji /Nove Slike/Lonjska Iža /Seoski Turizam

Zlatna bućka / Zanimljivosti